SJEDITI NA DVIJE, TRI, ČETIRI STOLICE

piše: Dora Komenda
objavljeno: 23.3.2026.

Domagoj Šoić pod nadimkom Kuga zadnjih deset godina djeluje kao jedan od najkvalitetnijih dizajnera rasvjete na hrvatskoj cirkuskoj sceni, a i nešto šire od sadašnje državne granice. 

Planet Dom, splitski festival progresivne i suvremene kulture koji organizira Multimedijalni kulturni centar Split, jedna je od rijetkih manifestacija u Hrvatskoj koju organizira institucija, a koja ima otvorena vrata za izvedbe suvremenog cirkusa. Na prošlom izdanju festivala Domagoj je sudjelovao kao tehničar u mojoj predstavi Konstrukt, a na Maloj sceni Doma mladih, u nedjelju 12.10.2025. kao autor i izvođač u vlastitoj produkciji Šupljine i praznine koja gradi izvedbu kroz žonglersku tehniku i dizajn rasvjete, tretirajući ih kao elemente jednake važnosti. 

Jedna od specifičnosti domaće cirkuske scene su višestruke uloge koje umjetnici istovremeno preuzimaju. Takva dinamika je ponekad neodrživa i iscrpljujuća, ali istovremeno omogućuje da se različita iskustva i vještine preklapaju unutar jedne osobe što rezultira izvedbama istaknute kvalitete i posebne zanimljivosti.

Domagoj Šoić vrlo vješto prihvaća ovu situaciju prekarnih oblika rada, isprepletenosti različitih uloga i nedostatka specijaliziranog stručnog kadra, i oblikuje je u svoj umjetnički identitet koji je definiran upravo tim pluralizmom uloga. 

Uloge Domagoja Šoića kao (prividnog) solo izvođača i Klare Barišić kao nesvakidašnje aktivne tehničarke se isprepliću pa je ona tako u jednom trenutku iza konzole u pozadini, u drugom iza scene, u trećem pored nje, a povremeno i na samoj sceni, obavljajući podjednako i tehničke i izvedbene zadatke, tako da je ova predstava zapravo duet sa jednom vidljivom i jednom gotovo nevidljivom ulogom.

Šupljine i praznine kreću onog trenutka kada publika krene ulaziti u izvedbeni prostor. Kuga se iz uloge tehničara koji je suptilno prisutan kroz radnje poput odnošenja i donošenja sitne opreme te provjeravanja zadnjih detalja prije početka predstave – gotovo neprimjetno transformira u protagonista ove izvedbe. U trenutku kad tehničar-protagonist spoji dva “neispravna” kabela, nakon efektnog i sumnjivo zvučnog pucnja koji aludira na kratki spoj, uranjamo gusti mrak iz kojeg u ovoj 50-minutnoj izvedbi izranjaju različite i međusobno nepovezane maštovite slike. Strukturu predstave čini pet nezavisnih ideja, slika ili tema koje se prelijevaju jedna u drugu. 

Prva od njih je scena u kojoj, u mraku i tišini, promatramo dvije ruke osvijetljene s dva usko usmjerena reflektora, koje nam blagim i gipkim pokretima već i prije pojave žonglerskih loptica pričaju priču o satima i satima uvježbavanja preciznih putanja i virtuoznosti žonglerskog rada. 

Žongliranje je zapravo potkategorija discipline manipulacija objektima, što je bitno istaknuti jer je ono što se provlači kroz cijelu predstavu upravo tema manipulacije – rekvizitima, očekivanjima, prostorom i vremenom. Atmosfera i promijenjena percepcija fizičkog prostora koji Kuga oblikuje mrakom i svjetlom je jedan od osnovnih gradbenih elemenata izvedbe, a doživljaj je u Splitu, na Maloj sceni bio pojačan time što se izvođač i publika nalaze vrlo blizu jedni drugima, na istoj razini.

FRAGILNOST POKLANJANJA POVJERENJA

Ta bliskost posebno dolazi do izražaja već u sljedećoj sceni jer izvođač, ne prezajući od otvorenog i slobodnog prikazivanja greške, onog dijela žonglerske prakse koja se obično nastoji sakriti ili barem prikriti, ispušta loptice od kojih se jedna otkotrlja u publiku. Tražeći pomoć u pronalasku loptice koja je završila u gledalištu, umjetnik uvodi interaktivni element u predstavu. Gledatelj koji pronalazi lopticu nastavlja izvršavati niz drugih jednostavnih zadataka koje mu nalaže autorov prethodno nasnimljeni glas iz zvučnika, uživo manipuliran od strane tehničarke Klare Barišić. U publici se pojavljuje klasična reakcija na nelagodu koju izaziva ova interakcija – smijeh. 

Izbor ovakve interakcije pripada klasičnijem pristupu uključivanja publike, jer odabrana osoba nema svoj glas ni previše prostora i slobode za odluke, već ostaje u ulozi relativno pasivnog izvršitelja zadataka koje mu glas iz zvučnika nalaže. U sceni koja je za cilj imala bliskost, u meni je pobudila osjećaj nelagode i udaljenosti zbog neravnomjernog odnosa moći i donošenja odluka. 

Usprkos tome, bilo je jako lijepo svjedočiti ostvarenom povjerenju jer je gledatelj otvoreno prihvaćao vrlo ranjive trenutke poput zatvaranja očiju, opuštanja tijela i poklanjanja povjerenja izvođaču, i to na sceni, pod pritiskom pogleda još pedesetak neznanaca u publici. Kulminacija njihove interakcije vodila je u ostvarivanje dirljive bliskosti, u kojoj su zajedno izveli poetičnu žonglersku etidu za lopticu i tri ruke, u kojoj sam istinski uživala. 

ILUZIJA I MAGIJA

Sljedeća kapsula u izvedbi koristi se tehnikama magie nouvelle ili nove magije, relativno novom trendy kategorijom u suvremenom cirkusu koja izrasta iz tradicije iluzionizma, s razlikom da se trikovi ne izvode per se već se koriste u službi naracije ili metafore. Kao što je to slučaj s većinom hrvatskih cirkuskih umjetnika, Domagoj je u ovoj vještini samouk, što u izvedbi nije vidljivo ako vam ta informacija nije otprije poznata. 

Novu magiju koristi u svrhu personifikacije bijele žonglerske loptice koja nam se ugodnim, muževnim i pomalo retro glasom radijskog voditelja žali da je boli glava, uho, zub, da se ne osjeća dobro, i traži rješenje za svoje probleme. Naizgled bez intervencije Kuginih ruku kreće u potragu za doktorom vrludajući po tijelu izvođača. On je brižno prihvaća i usmjerava, kao da se radi o nježnoj maloj životinjici, kućnom ljubimcu kojeg treba podržati u stjecanju vlastite autonomije i odlasku od svog staratelja. Loptica-životinjica se zaista i osamostaljuje, i nakon interakcije pune nježne bliskosti, otisne se na svoj vlastiti put otkrivajući slobodu koju nudi nesputano kretanje po zraku. 

Budući da znamo da čarolije u ovom smislu ne postoje, usprkos snažnom dojmu kao publika se ne možemo othrvati potrebi za racionalizacijom scene, razbijanjem koda i otkrivanjem skrivenih mehanizama postizanja iluzije.

GRADITI SVJETLOM I TAMOM

Uslijedila je najatmosferičnija scena u predstavi. Značajna količina dima u potpunosti je promijenila atmosferu i izbrisala granice poznatog prostora. To je otvorilo put za  još jednu šupljinu u poznatoj stvarnosti, dobivenu usmjerenim zelenim reflektorima  nastavljajući se na niz elemenata kojima se tijekom predstave manipulira. Dosljedno sljedeći strukturu, nizale su se praznine stvorene tamom svjetlosnog rješenja u kojima se se materijalizirale autorove ideje. U uskom snopu pomičnog zelenog svjetla koje reže mrak, naizmjenično se pojavljuju različite egzotične životinje iz zelene prašume, zmije i paukovi sačinjeni od nekoliko pari ruku i žonglerskih loptica. Intrigantne kretnje izmaštanih zvijeri i kukaca vraćaju se u apstraktno i usprkos tome što je atraktivan, ovaj dio trajao je predugo i jedini je trenutak u predstavi, u kojem gubim fokus. 

RADOST CIRKUSKE IGRE I STVARANJA

Posljednja šupljina u predstavi daje nam uvid u to što za umjetnika znači izučavati žonglersku vještinu.  U zadnjoj etapi umjetnik je u tipičnoj klaunovskoj maniri koja je dio slagalice njegovog umjetničkog usmjerenja i identiteta. Upravo klaunska iskrenost, otvorenost i ranjivost uvodi nas u najosobniji dio predstave u kojem nam se Domagoj po prvi put obraća vlastitim glasom, bez mikrofona i pojačala, u potpunosti lišen artificijelnog i najbliže autentičnoj prisutnosti do sada. Kao gledateljica u svakom radu tražim tragove autorovih intimnih stavova, iskustava, promišljanja, pogleda na svijet. U ovoj završnoj sceni moja znatiželja je zadovoljena jer autor s nama dijeli svoja promišljanja o vještini, umjetnosti, ali i samome životu.

Dotičući se strukture izvedbe iz cirkuske tradicije, završetak je uvijek bio grand finale, a Šoić ga ironizira pričajući priču koja me posebno dotakla. Dok nas priprema za završni trik, objašnjava nam da je izuzetno težak i gotovo nemoguć za izvedbu, a istovremeno jednako toliko i vizualno neatraktivan. Pitamo se, koja je onda poanta nastojanja da se takva besmislena vještina savlada? Odgovor je najljepši trenutak promišljanja o cirkusu – poanta nije u onome što se vidi na van, nego ono kako se umjetnik u trenutku izvedbe osjeća iznutra. S time se mogu potpuno poistovjetiti jer sam i sama mnogo puta iskusila jednostavni, sveprožimajući osjećaj radosti bivanja u vlastitom tijelu prilikom cirkuske izvedbe prožete maštom i emocijama.

Kao zadnja akcija na sceni, na jedan izuzetno kratki trenutak koji se propušta u treptaju oka, umjetnik dostiže opisani, gotovo nemogući cilj – na sekundu ili dvije balansira oba čunja prekriženih ruku. Nebitne su nam analize o tome koji neuroni iz koje ruke putuju na koju stranu mozga, već činjenica da nam je umjetnik u zadnjem trenutku prije nego li su se svjetla ugasila za kraj, prenio izvrsnu metaforu za ono što je, iz moje perspektive, suština cirkusa (i tradicionalnog i suvremenog): beskonačno nastojanje da dostignemo nedostižno, pomicanje granica, a sve to iz čiste radosti i strasti bavljenja cirkuskom vještinom.